RADIO JE ISTO ŠTO I JOKIĆ, SAMO 30 GODINA RANIJE! Zbog Željka je odbio NBA, a kao poluinvalid udario šakom o sto i uzeo zlato Jugoslaviji
Zamislite igrača koji radi sve što i Nikola Jokić danas, samo 30 godina ranije.
Upravo je takvu dominaciju na svojoj poziciji pravio Arvidas Sabonis.
"Arvidas je čitavu svoju NBA karijeru igrao povređen, uništavala ga je Ahilova tetiva, ali da je bio zdrav kad je stigao u Ameriku, prilično sam siguran da bi se Drekslerove reči obistinile. Takva dominacija, takva vizija, a pričamo o razdoblju od pre 30 i 35 godina. To je bilo nešto neviđeno u svetu košarke. Sećam se četvrtfinala Evrolige 1995. kad je igrao za Real protiv Cibone. Uništio nas je, a igrao je na jednoj nozi. Ovo kako danas igra Nikola Jokić je nešto najbliže onome kako je igrao Sabonis, samo ponavljam, to je bilo pre 30 godina", govorio je o njemu Aleksandar Petrović.
Jokić pre Jokića
Sabonis je sa visinom od 221 centimetra bio prototip "teškog" centra, kakve je gajio Sovjetski Savez. Međutim, vizija čuvenog Aleksandra Gomeljskog nije ga usmerila ka stilu igre Vladimira Tkačenka i sličnih "razbijača", već ka genijalnosti koja danas krasi Nikolu Jokića.
"Ono što je bilo najimpresivnije kod Sabonisa je njegova sposobnost dodavanja. Bože, na koje je sve načine on mogao da doda. Danas svi pričaju o Jokiću, i to je u redu, ali Sabonis je bio druga dimenzija. Bio sam šuter i stalno sam trčao po terenu jer sam znao da će ga kad-tad udvojiti i da ću onda dobiti loptu. Tako je i bilo. Mogao je da doda iza leđa, kroz noge protivniku, iz odbojke, iza glave, preko čitavog terena. Mogao je da vidi sve ono što nije mogao niko od nas'', rekao je Sabonisov saigrač iz Portlanda Volt Vilijams.
Sabonis je rođen 19. decembra 1964. godine u tadašnjem Sovjetskom Savezu. Odnosno, u Kaunasu, današnjoj Litvaniji. I, naravno, prvi klub mu je bio Žalgiris. Slabo je govorio ruski, što je otežavalo njegovo igranje za reprezentaciju SSSR-a.
Zbog Željka Obradovića nije otišao u NBA
Počeo je da igra košarku sa 13 godina, a sa 15 godina je već igrao za juniorsku reprezentaciju. Sa 17 je debitovao za prvi tim Žalgirisa. U ovom klubu je proveo osam godina, do odlaska u Valjadolid 1989. godine.
Iako je draftovan od strane Atlanta Hoksa još 1985. godine, Sabonis je odlučio da igra u Evropi. Tako je 1992. godine prešao u Real iz Madrida. Mogao je dve godine kasnije da ode u NBA, ali je zbog Željka Obradovića ostao još jednu sezonu u madridskom timu.
Pošto je te 1985. godine imao manje od 21 godine, morao je na draft i naredne godine, a tada su kao 24. pika izabrali Portland Trejblejzers.
Teška povreda Ahilove tetive
Ali je u NBA otišao kao "poluinvalid", pošto je vukao povredu ahilove tetive. Prvi put je taj deo noge povredio na meču protiv Cibone, da bi ona skroz pukla uoči Olimpijskih igara 1988. godine. Zbog teške povrede bila je upitna njegova igra u Seulu. Jedini koji je zaista verovao u njega je bio trener Aleksandar Gomeljski, sa kojim je Sabonis imao poseban odnos.
Splet čudnih okolnosti doveo je do teške povrede.
"U bazi u Novogorsku posle ručka, momci su se odmah onesvestili od spavanja. Arvidas me je zamolio da ga probudim. Odgurnuo sam ga i rekao: 'Sabas, idem!' Ne spavaj!. Svakako, prespavao sam. Kasnio sam pola sata na trening. I Gomeljski je stigao ljut. Otišao je u Politbiro da nešto uradi, ali su ga odbili. Posvađao sam se sa njima. Baka je čistila salu, njeni unuci su bili bolesni. Kasno su oprani podovi. Sve je isprepleteno - baš kao u Majstoru i Margariti. Sabas kasni, besni Gomeljski, mokar pod... Najstrašniji je bio zvuk", priseća se nekadašnji lekar košarkaške reprezentacije SSSR.
Pošto je bila subota, a stručni lekari slobodan dan, nastala je drama pošto je operacija mogla da se uradi tek u ponedeljak. Tada je Gomeljski zvao političare i isposlovao privatni avion koji je Sabonisa odveo kod mikrohirurga koji ga je istog dana zašio.
Nije tu bio kraj drame. Praktično niko sem Gomeljskog nije želeo da Sabonis putuje u Seul, jer je rizikovao povredu koja bi ga zauvek odvojila od košarke.
Iz Litvanije je dojurila delegacija profesora: 'Protivimo se! Sabonis je naše nacionalno blago, ne možemo da rizikujemo!'
Tada je Gomeljski pribegao velikoj lukavosti. U kancelariju predsednika Olimpijskog komiteta SSSR, gde se odlučivalo, uveo je Sabonisa. Pred svima mu je rekao: "Da li hoćeš da ideš u Seul? Ako hoćeš, nema problema".
Sabonis je na to uradio pesnicom u sto i rekao: "Tako je ... ! Moja tetiva, moja noga - idem na Olimpijske igre!"
Upamćen po brutalnom zakucavanju Predraga Danilovića
Ovaj scenario išao je na štetu Jugoslavije. Košarkaši SSSR osvojili su zlatnu medalju na Olimpijskim igrama u Seulu 1988. godine, pobedom nad Jugoslavijom u finalu turnira. Bronza je pripala Amerikancima, koji su to veomo ozbiljno shvatili i već četiri godine kasnije poslali su drim-tim kako bi celom svetu pokazali koliko moćni mogu da budu. Ipak, ostaće zapamćeno da u Sovjeti imali impresivan turnir - nakon poraza od Jugoslavije u prvom kolu grupne faze nanizali su četiri pobede u grupnoj i još tri u nokaut fazi takmičenja. Bio je to jedan od samo četiri olimpijska turnira koje nisu osvojile SAD, a SSSR je osvojio svoju drugu zlatnu medalju.
Sabonis je ljubiteljima košarke u Srbiji ostao upamćen i po detalju iz čuvenog finala Evropskog prvenstva 1995. u Atini. Tada je Jugoslavija pobedila Litvaniju 96:90, a Predrag Danilović zakucao preko Sabonisa. Bilo je to i ostalo jedno od najpoznatijih zakucavanja svih vremena.
BONUS VIDEO: